Tužbeni zahtjev i pravna argumentacija tužitelja
Tužitelj je pred sudom postavio jasan i višeslojan zahtjev, tražeći sljedeće:
- Da se utvrdi da mu je rješenjem tuženog od 25.08.2010. godine nezakonito otkazan ugovor o radu.
- Da se navedeno rješenje poništi kao nezakonito.
- Da se naloži tuženom da uspostavi radno-pravni odnos retroaktivno, za period od 19.08.2010. do 17.12.2015. godine.
- Da mu tuženi isplati naknadu plaće za navedeni period u ukupnom iznosu od 31.920,00 KM, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Jezgro cjelokupne argumentacije tužitelja, dosljedno isticane kroz sve faze sudskog postupka, zasnivalo se na specifičnom tumačenju člana 19. Zakona o radu. Njegov pravni stav bio je da su ugovorne strane, nakon isteka posljednjeg pismenog ugovora 19.09.2009. godine, svojim kasnijim postupcima – tužitelj redovnim dostavljanjem doznaka o bolovanju, a tuženi kontinuiranom isplatom naknade i doprinosa – prećutno obnovile ugovor o radu.
Ključni dio njegovog argumenta bio je da se taj prećutno obnovljeni ugovor, s obzirom na ukupno trajanje radnog odnosa koje je po njegovom shvatanju prelazilo dvije godine, po sili zakona ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, ova argumentacija počivala je na fundamentalno pogrešnom shvatanju zakonske norme. Tužitelj je ispravno prepoznao da su postupci strana predstavljali nastavak radnog odnosa, odnosno "prećutno obnavljanje". Njegova greška je bila dvostruka. Prvo, pogrešno je izračunao relevantni vremenski period koji zakon uzima u obzir. Sudovi su, nasuprot tome, precizno identifikovali početak neprekinutog perioda kao 19. januar 2009. godine. Drugo, i još važnije, pogrešno je protumačio pravni efekat samog čina obnavljanja. Smatrao je da svako prećutno produženje automatski pokreće mehanizam transformacije ugovora. Kako će Vrhovni sud kasnije pojasniti, prećutno obnavljanje ugovora na određeno vrijeme rezultira novim ugovorom na određeno vrijeme, a do transformacije dolazi isključivo ako je ispunjen zakonski vremenski uslov od dvije godine neprekidnog trajanja.
Presuda Opštinskog suda u Sarajevu
Opštinski sud u Sarajevu je presudom od 01.07.2019. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.
Obrazloženje prvostepenog suda bilo je direktno i fokusirano na ključni vremenski uslov propisan Zakonom o radu. Sud je prihvatio da je nakon 19.09.2009. godine došlo do prećutnog obnavljanja ugovora o radu na određeno vrijeme, koji je trajao sve do 19.08.2010. godine. Međutim, sud je zaključio da odlučujući uslov iz člana 19. Zakona o radu za transformaciju ugovora u radni odnos na neodređeno vrijeme nije ispunjen. Preciznom računicom, sud je utvrdio da je neprekidno trajanje uzastopnih ugovora, počevši od 19.01.2009. pa do 19.08.2010. godine, iznosilo jednu godinu i sedam mjeseci. Budući da je ovaj period kraći od zakonom propisanog minimuma od dvije godine, sud je zaključio da se ugovor nije mogao smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme.
Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu
Tužitelj je uložio žalbu na prvostepenu presudu, ali je Kantonalni sud u Sarajevu, presudom od 10.12.2019. godine, žalbu odbio i potvrdio odluku Opštinskog suda.
Drugostepeni sud je u potpunosti prihvatio činjenična utvrđenja i konačni pravni zaključak prvostepenog suda. Ipak, u svom obrazloženju, Kantonalni sud je uveo dodatne elemente i ponudio donekle alternativno tumačenje:
- Eksplicitno je konstatovao da pismeni ugovor koji je tuženi poslao, a tužitelj nije preuzeo ni potpisao, nije proizveo nikakvo pravno dejstvo.
- Ponudio je drugačije objašnjenje za isplate koje je poslodavac vršio nakon isteka pismenog ugovora. Umjesto da ih posmatra isključivo kao dokaz prećutno obnovljenog radnog odnosa, Kantonalni sud je te isplate temeljio na obavezi poslodavca koja proizlazi iz Zakona o zdravstvenom osiguranju. Prema tom tumačenju, obaveza isplate naknade zbog povrede na radu može postojati i nakon formalnog prestanka radnog odnosa, sve do ponovnog uspostavljanja radne sposobnosti, a najduže 12 mjeseci.
- Naglasio je da rješenje poslodavca od 25.08.2010. godine nema karakter otkaza, već je njime poslodavac samo potvrdio činjenicu da je do tog datuma (19.08.2010.) ispunjavao svoje obaveze prema tužitelju.
Odluka Vrhovnog suda FBiH
Nezadovoljan odlukama nižestepenih sudova, tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH. Vrhovni sud je, odlučujući kao najviša instanca, odbio reviziju kao neosnovanu, čime je potvrdio ispravnost prethodnih odluka. Međutim, obrazloženje Vrhovnog suda je od izuzetnog značaja jer ono ne samo da potvrđuje ishod, već i pročišćava i harmonizuje pravno rezonovanje, uspostavljajući jasan i autoritativan presedan.
Tumačenje "Prećutnog obnavljanja"
Vrhovni sud je zauzeo stav koji se suptilno razlikuje od stava Kantonalnog suda. Umjesto da obaveze poslodavca izvodi iz Zakona o zdravstvenom osiguranju, Vrhovni sud je pitanje vratio u srž radnog prava. Sud je potvrdio da su strane svojim postupcima – tužitelj ostvarivanjem prava na bolovanje, a tuženi ispunjavanjem obaveza isplate naknade i doprinosa – nedvosmisleno prećutno obnovile ugovor o radu sa istim poslodavcem.
Međutim, sud je odmah napravio ključnu distinkciju koja leži u srcu ove presude. Objasnio je da "prećutno obnavljanje" podrazumijeva nastavak radnog odnosa po isteku vremena na koje je prethodni ugovor bio zaključen. Ali, tim činom se obnavlja ugovor na određeno vrijeme, a ne stvara se automatski ugovor na neodređeno vrijeme. Transformacija ugovora nije posljedica samog čina prećutnog obnavljanja, već je uslovljena isključivo ispunjenjem zakonskog vremenskog cenzusa.
Centralni stub odluke Vrhovnog suda je striktno i doslovno tumačenje vremenskog uslova iz člana 19. stav 4. Zakona o radu. Sud je naglasio da je za primjenu neoborive zakonske presumpcije (pretpostavke) da se radi o ugovoru na neodređeno vrijeme neophodno da su uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme trajali "na period duži od dvije godine bez prekida".
Pošto je u konkretnom slučaju neprekinuti period radnog odnosa trajao jednu godinu i sedam mjeseci, ovaj ključni zakonski uslov nije bio ispunjen. Zbog toga, zakonska presumpcija nije mogla biti primijenjena, bez obzira na činjenicu da je radni odnos prećutno nastavljen.
Vrhovni sud je dodao i važnu napomenu koja pojašnjava prirodu prećutnog dogovora: "Tužitelj ne može jednostrano, prećutno produžiti ugovor o radu na određeno vrijeme bez saglasnosti, dogovora sa poslodavcem". Prema tome, prećutno obnovljeni ugovor koji je trajao do 19.08.2010. godine bio je rezultat obostrane (iako prećutne) volje strana i trajao je do datuma koji je poslodavac odredio, a koji je tužitelj prihvatio time što nije osporavao prestanak odnosa na taj dan.
Pravna priroda rješenja Poslodavca: Razlika između isteka Ugovora i Otkaza
Vrhovni sud se direktno osvrnuo i na formulaciju tužbenog zahtjeva, u kojem je tužitelj tvrdio da mu je ugovor o radu "otkazan". Sud je precizno razgraničio dva različita načina prestanka radnog odnosa.
Pojasnio je da se u ovom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu, koji predstavlja jednostrani akt poslodavca ili zaposlenika i koji podliježe strogo propisanoj proceduri i zakonskim razlozima. Umjesto toga, ovdje se radi o drugom, potpuno legitimnom načinu prestanka radnog odnosa, predviđenom članom 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu: istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme.
Shodno tome, rješenje tuženog od 25.08.2010. godine, prema konačnom tumačenju Vrhovnog suda, imalo je isključivo deklaratorni karakter. To rješenje nije konstituisalo (uspostavilo) prestanak radnog odnosa, već je samo konstatovalo činjenicu da je radni odnos već prestao po sili zakona, istekom prećutno dogovorenog perioda (19.08.2010. godine).
Konačni pravni zaključak i ishod postupka
Revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana, čime je stavljena tačka na ovaj radni spor. Sve tri sudske instance – Opštinski sud, Kantonalni sud i na kraju Vrhovni sud Federacije BiH – dosljedno su utvrdile da radni odnos tužitelja nije prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme.
Presuda Vrhovnog suda FBiH uspostavlja jasan i nedvosmislen pravni standard sa dalekosežnim praktičnim značajem:
- Nastavak ispunjavanja prava i obaveza iz radnog odnosa nakon isteka pismenog ugovora o radu na određeno vrijeme predstavlja prećutno obnavljanje ugovora.
- Međutim, taj prećutno obnovljeni ugovor zadržava pravni karakter ugovora na određeno vrijeme.
- Do transformacije u ugovor na neodređeno vrijeme dolazi isključivo i samo onda kada ukupno neprekidno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme (bilo pisanih, bilo prećutno obnovljenih) pređe zakonski cenzus od dvije godine.
Ova odluka pruža ključnu pravnu sigurnost i za zaposlenike i za poslodavce. Zaposlenicima pojašnjava da samo neprekidno trajanje rada duže od dvije godine garantuje stalnost zaposlenja, a ne sam čin neformalnog nastavka rada. Poslodavcima, s druge strane, služi kao jasno upozorenje da neformalno produžavanje radnih aranžmana nosi inherentan rizik automatske transformacije ugovora u stalni radni odnos onog trenutka kada se pređe granica od dvije godine.