Uvod: Prikrivanje imovine kao česta taktika pred razvod
U brakorazvodnim parnicama, pokušaji da se zajednička imovina skloni od podjele nisu rijetkost. Jedan od čestih manevara je fiktivna prodaja nekretnina, obično povezanim licima ili firmama. Međutim, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (broj 90 0 P 053936 25 Rev) pokazuje da sudovi gledaju iza formalnih ugovora i štite prava supružnika čija se imovina pokušava otuđiti.
Slučaj iz prakse: Prodaja porodičnog bogatstva zaobilaznim putem
U ovom slučaju, suprug (prvotuženi) je, neposredno prije faktičkog prekida bračne zajednice, prodao ogromnu imovinu – uključujući porodičnu kuću, pomoćne objekte i više parcela zemljišta – firmi (drugotuženi) čiji su osnivači bili njegovi roditelji. Ugovor je zaključen u decembru 2019. godine, a do prekida braka je došlo već u januaru 2020. godine. Iako je supruga (tužiteljica) dala saglasnost na taj ugovor, kasnije je pokrenula spor tvrdeći da je to učinila iz straha i tražeći podjelu imovine.
Odluka suda: Ugovor je ništav, imovina se dijeli popola
Vrhovni sud je potvrdio odluke nižestepenih sudova i donio konačnu presudu:
Ugovor o kupoprodaji je ništav: Sud je proglasio ugovor između supruga i njegove porodične firme nevažećim.
Sva imovina je zajednička: Utvrđeno je da sve nekretnine, pokretne stvari (uključujući tri automobila i kompletan inventar kuće i kafića) i novac na računima predstavljaju zajedničku bračnu imovinu.
Doprinos je jednak: Sud je utvrdio da je doprinos supruge u sticanju imovine jednak doprinosu supruga (50%) i naložio podjelu.
Ključni argumenti suda: Zašto je ugovor "pao"?
Sud je zaključio da se radi o prividnom (fiktivnom) ugovoru, čiji je jedini cilj bio da se supruga ošteti i onemogući u ostvarivanju prava na svoj dio imovine. Argumenti za ovakav zaključak bili su:
Nedopuštena pobuda: Glavni motiv za sklapanje ugovora bio je nezakonit – osujetiti imovinska prava supruge.
Nerealna cijena: Imovina je prodata daleko ispod njene stvarne tržišne vrijednosti.
Nije bilo primopredaje: Nakon "prodaje", porodica je nastavila da živi u kući i koristi imovinu kao i prije, što ukazuje da stvarna promjena vlasništva nije ni bila namjera.
Sumnjiva pozajmica: Objašnjenje da je prodaja izvršena radi vraćanja navodne pozajmice firmi nije bilo uvjerljivo, jer je suprug potpisao ugovor o pozajmici i kao primalac i kao direktor firme koja daje pozajmicu.
Saglasnost supruge je nebitna: Činjenica da je supruga potpisala saglasnost nema pravni značaj, jer je sam ugovor ništav od početka. Sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti.
Pouka presude: Prava namjera je važnija od potpisa na papiru
Ova odluka Vrhovnog suda šalje jasnu poruku: sudovi neće dozvoliti da se formalno-pravni akti koriste za prikrivanje imovine i prevaru. Prilikom ocjene valjanosti ugovora, sud će uvijek cijeniti pravu volju i namjeru ugovornih strana. Potpis na papiru nije dovoljan ako je cilj ugovora nezakonit i nemoralan, kao što je pokušaj da se drugi supružnik liši onoga što mu po zakonu pripada.