Uvod: Spor između Centra za socijalni rad i nasljednika korisnika pomoći
Centar za socijalni rad Livno podnio je tužbu protiv nasljednika preminulog korisnika socijalne pomoći, tražeći da se iz naslijeđene imovine naplati iznos od 11.260 KM. Tužitelj je tvrdio da je pokojni korisnik bio obavezan vratiti primljenu pomoć u slučaju promjene materijalnog statusa, te da se ta obaveza prenosi na njegovog nasljednika.
Odluke nižestepenih sudova: Nema dokaza o obavezi vraćanja pomoći
Općinski sud u Livnu odbio je tužbeni zahtjev jer nije dokazano da je pokojni korisnik imao zakonsku ili ugovornu obavezu da vrati primljenu pomoć. Ovu odluku potvrdio je i Kantonalni sud, uz obrazloženje da se obaveza vraćanja pomoći može odnositi samo na lice koje je bilo živo u trenutku isplate, a ne i na njegove nasljednike.
Revizija pred Vrhovnim sudom Federacije BiH
Centar za socijalni rad je uložio reviziju tvrdeći da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nasljednici, prema Zakonu o obligacionim odnosima, odgovaraju do visine naslijeđene imovine. Međutim, Vrhovni sud Federacije BiH odbio je reviziju kao neosnovanu.
Stav Vrhovnog suda: Obaveza mora postojati za života korisnika
Sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje dugovanja koje bi teretilo korisnika socijalne pomoći prije njegove smrti. Naglašeno je da obaveza vraćanja novčane pomoći može postojati samo ako je zakonom ili ugovorom propisana i ako je nastala za života korisnika. Kako takva obaveza nije dokazana, nije se mogla prenijeti na nasljednike.
Zakonski okvir: Granice odgovornosti nasljednika
Vrhovni sud se pozvao na član 139. Zakona o nasljeđivanju Federacije BiH, prema kojem nasljednici odgovaraju za dugove ostavioca samo do vrijednosti naslijeđene imovine, i to isključivo ako su ti dugovi postojali u trenutku smrti. Budući da u ovom slučaju nije utvrđen nikakav dug, nasljednik ne snosi nikakvu odgovornost prema Centru za socijalni rad.
Zaključak: Institucije ne mogu naknadno formirati dug prema nasljednicima
Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je da nasljednik ne može biti obavezan na plaćanje duga koji nije postojao u trenutku smrti ostavioca. Ova odluka naglašava važan princip – institucije ne mogu retroaktivno stvarati obaveze prema preminulim korisnicima i pokušavati ih naplatiti od njihovih nasljednika, osim ako je dug bio jasno utvrđen i postojao za života korisnika pomoći.