Vrhovni sud potvrdio: neredovne i umanjene rate su dovoljan razlog da banka otkaže cijeli kredit

Uvod u spor

U nedavnoj presudi koja postavlja važan presedan za sve korisnike kredita, Vrhovni sud Republike Srpske stao je na stranu banke, potvrđujući njeno pravo da jednostrano otkaže cjelokupan ugovor o kreditu zbog klijentovog kontinuiranog nepridržavanja plana otplate. Slučaj, koji je prošao sve tri sudske instance, nudi jasan odgovor na pitanje: koliko je strpljenja banka zakonski dužna imati prema klijentu koji kasni sa otplatom i uplaćuje manje iznose od dogovorenih? Odgovor je, kako se ispostavilo, ne mnogo.

U središtu pravne bitke našli su se banka kao tužilac i njen klijent, Lj.J. kao tuženi. Banka je pokrenula sudski postupak tražeći isplatu duga u iznosu od 38.833,55 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve na osnovu obaveza proisteklih iz Ugovora o dugoročnom namjenskom kreditu koji je banka prethodno otkazala.

Slučaj je pokrenuo fundamentalno pitanje ugovornog prava: da li su manja kašnjenja i uplate umanjenih anuiteta dovoljan razlog da banka proglasi cjelokupan preostali dug dospjelim i jednostrano raskine ugovor?

Hronologija događaja

Da bismo razumjeli odluku suda, ključno je pogledati kako se odvijao odnos između banke i klijenta:

• 02. april 2020: Stranke zaključuju Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu. Banka odobrava klijentu iznos od 45.093,23 KM na period otplate od 120 mjeseci, uz godišnju kamatnu stopu od 6,91%. Istog dana, novac je stavljen na raspolaganje klijentu, čime je banka ispunila svoj dio ugovora
• maj 2020. - mart 2022: U periodu od skoro dvije godine, klijent vrši uplate

Međutim, nalaz sudskog vještaka ekonomske struke otkrio je ključne nepravilnosti:

• Kroz 23 rate, uplaćeno je ukupno 7.376,45 KM
• Uplate su bile u manjim iznosima od onih definisanih anuitetnim planom (ugovoreni anuitet je iznosio 521,48 KM)
• Uplate su vršene neredovno, dijelom u gotovini, a dijelom internim transferima

• 10. mart 2022: Zbog neispunjavanja obaveza, banka otkazuje ugovor o kreditu. U tom trenutku, ukupan dug po osnovu glavnice, redovne i zatezne kamate iznosio je 43.322,06 KM

Nakon otkaza, klijent je nastavio sa uplatama, koje je banka evidentirala, ali je dug ostao.

Tuženi se tokom postupka branio tvrdnjom da nije bilo osnova za otkaz ugovora, jer je anuitete izmirivao "sa malim zakašnjenjem" i da je banka mogla problem riješiti na drugi način, a ne otkazivanjem ugovora.

Presude nižih sudova

I Osnovni sud u Trebinju i Okružni sud u Trebinju donijeli su presude u korist banke, sa gotovo identičnim obrazloženjem:

• Osnovni sud u Trebinju (12.06.2023.) obavezao je tuženog da isplati cjelokupan traženi iznos od 38.833,55 KM sa kamatama, kao i troškove postupka. Sud je zaključio da se tuženi nije pridržavao ugovornih obaveza, što je banci dalo puno pravo da raskine ugovor i proglasi cjelokupan dug dospjelim, pozivajući se na član 1065. Zakona o obligacionim odnosima
• Okružni sud u Trebinju (17.10.2023.) odbio je žalbu tuženog i u potpunosti potvrdio prvostepenu presudu

Konačna odluka Vrhovnog suda RS

Vrhovni sud Republike Srpske je, odlučujući o reviziji tuženog, stavio tačku na ovaj slučaj odbijanjem revizije kao neosnovane. Sud je pružio detaljnu analizu ugovornih odredbi i potvrdio da je banka postupila u skladu sa zakonom i potpisanim ugovorom.

Ključni argumenti Vrhovnog suda bili su:

• Kršenje člana 5. Ugovora: Ovim članom tuženi se obavezao da otplatu vrši u jednakim mjesečnim anuitetima prema planu otplate i da obezbijedi sredstva na računu za trajni nalog. Sud je utvrdio da tuženi to nije činio – uplate su bile manje od dogovorenih, a i sam je priznao da trajni nalog nije dao tužiocu, već drugoj banci. Time je direktno prekršio ugovornu obavezu
• Aktivacija člana 14. Ugovora: Najvažniji dio presude odnosi se na član 14. stav 2. ugovora. U njemu su se strane saglasile da svako ponašanje korisnika kredita suprotno ugovorenom predstavlja kršenje ugovora i ovlašćuje banku da jednostrano, pisanim putem i bez otkaznog roka, proglasi prijevremeno dospijeće svih obaveza. Vrhovni sud je zaključio da je upravo to ono što se dogodilo. Isplata manjih anuiteta i kašnjenje predstavljaju povredu ugovorne obaveze, što je automatski aktiviralo pravo banke da raskine ugovor
• Načelo savjesnosti i poštenja: Sud je podsjetio da svaki ugovor zahtijeva poštovanje načela savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO). Tvrdnje tuženog da je postupanje banke bilo protivno dobrim poslovnim običajima odbačene su jer za njih nisu pruženi nikakvi dokazi

Zaključak

Ova presuda šalje jasnu poruku: ugovori o kreditu se moraju poštovati do posljednjeg slova. Argumenti poput "malog kašnjenja" ili "djelimične uplate" nemaju pravnu težinu ukoliko ugovor eksplicitno predviđa sankcije za takvo ponašanje.

Konačni ishod za tuženog je sljedeći: obavezan je da banci isplati dug, zakonsku zateznu kamatu i troškove parničnog postupka.

Ovaj slučaj je podsjetnik da je finansijska disciplina ključna, a da su ugovorne klauzule, posebno one o raskidu, tu da se primjenjuju. Za banke, ovo je potvrda da imaju snažan pravni mehanizam za zaštitu svojih potraživanja, dok je za klijente upozorenje da se obaveze moraju shvatiti ozbiljno, jer posljedice mogu biti brze i finansijski bolne.