Uvod: Šta kada se imovina stiče ugovorom koji potpiše samo jedan supružnik?
Jedno od najizazovnijih pitanja u podjeli bračne imovine jeste status imovine stečene na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, pogotovo kada je samo jedan supružnik formalno potpisnik tog ugovora. Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (broj 85 0 P 111930 24 Rev) daje ključne odgovore na ovo pitanje, ali istovremeno pokazuje koliko je važan teret dokazivanja za svaki pojedinačni dio imovine.
Slučaj iz prakse: Stan iz ugovora o izdržavanju i novac od prodatog auta
Tokom braka, suprug (tuženi) je sa svojom maćehom zaključio Ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim je nakon njene smrti stekao vlasništvo nad stanom. Supruga (tužiteljica) nije bila potpisnica ugovora. Pored stana, predmet spora bio je i novac od prodaje automobila, koji je suprug prodao mjesec dana prije razvoda braka.
Nakon razvoda, supruga je tražila da se utvrdi njen suvlasnički dio od 50% i na stanu i na novcu od prodaje automobila. Nižestepeni sudovi su usvojili oba njena zahtjeva.
Odluka Vrhovnog suda: Stan je zajednički, ali zahtjev za novac je odbijen
Vrhovni sud je donio djelimičnu odluku, potvrđujući jedan dio presude, a preinačujući drugi:
Stan je zajednička bračna imovina: Sud je potvrdio da stan, stečen na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, predstavlja zajedničku imovinu i da supružnici imaju jednake udjele (po 1/2).
Zahtjev za novac od auta je odbijen: Sud je preinačio odluku i odbio zahtjev tužiteljice da joj suprug isplati polovinu novca od prodatog automobila.
Ključni argumenti suda: Zašto je stan zajednički, a novac nije?
Rezonovanje Vrhovnog suda bilo je precizno i zasnovano na dva različita pravna principa:
Zašto je stan zajednički?
Vrijeme sklapanja ugovora: Ugovor o doživotnom izdržavanju je zaključen tokom trajanja bračne zajednice.
Teretni karakter ugovora: Radi se o dvostrano teretnom ugovoru koji podrazumijeva obaveze. Iako je samo suprug bio potpisnik, obaveze iz ugovora (koji je trajao skoro 14 godina) ispunjavane su naporima i doprinosom cijele porodične zajednice.
Zajednička namjera: Sud je zaključio da je postojala saglasnost i namjera oba supružnika da stan postane zajednička imovina, bez obzira na to ko je formalno potpisao ugovor. Doprinos supruge kroz brigu o domaćinstvu i djeci omogućio je suprugu da ispunjava svoje obaveze.
Zašto je zahtjev za novac odbijen?
Teret dokazivanja: Automobil je prodat neposredno prije razvoda. Suprug je tvrdio da je novac (3.900 KM) potrošen za potrebe porodične zajednice.
Nedostatak dokaza: Teret dokazivanja da je suprug novac zadržao za sebe bio je na supruzi. U svom iskazu, ona nije iznijela nikakve činjenice o tome gdje je novac utrošen, niti je dokazala da ga je suprug zadržao. Zbog nedostatka dokaza, njen zahtjev je odbijen.
Pouka presude: Namjera i teret dokazivanja su ključni
Ova presuda šalje dvije važne poruke. Prvo, imovina stečena tokom braka kroz ugovore o doživotnom izdržavanju smatra se zajedničkom, čak i ako je samo jedan supružnik potpisnik, jer se pretpostavlja zajednički napor u ispunjavanju obaveza. Drugo, u sudskim sporovima nije dovoljno samo nešto tvrditi – potrebno je i dokazati. Teret dokazivanja je ključan faktor koji može odlučiti ishod spora, kao što se vidjelo u slučaju novca od prodaje automobila.