Predmet spora i zahtjevi tužiteljice
U parničnom postupku broj 71 0 P 218516 18 Rev tužiteljica je zahtijevala da se utvrdi kako je po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa tuženim stekla pravo svojine na ½ dijela određenih nekretnina i pokretnih stvari. Pored toga, tražila je da se tuženi obaveže da joj isplati iznos od 5.000,00 KM na ime njenog doprinosa u uvećanju njegove posebne imovine koja se nalazi u selu J.
Činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom
Prvostepeni sud je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da su parnične stranke zaključile brak 1984. godine, da su tokom braka dobile dvoje djece te da je njihova bračna zajednica faktički prekinuta u januaru 2009. godine. Brak je razveden presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci iz novembra 2011. godine, kojom je maloljetno dijete povjereno tuženom, dok je tužiteljica obavezana na plaćanje izdržavanja.
Utvrđeno je i da su supružnici na početku braka živjeli u Z., a od 1992. godine u Banjoj Luci. Tužiteljica je uglavnom obavljala poslove domaćinstva i brigu o djeci, dok je kraće vrijeme bila zaposlena kao samostalni preduzetnik. Tuženi je obavljao djelatnost samostalnog prevoznika koristeći vlastita vozila.
Tokom trajanja bračne zajednice stranke su stekle četverosoban stan u Banjoj Luci, kao i više autobusa i putničkih vozila. Sud je utvrdio da je tuženi radi kupovine vozila podizao kredite kod više banaka, koje je nastavio otplaćivati i nakon razvoda braka.
Odluka prvostepenog suda o zajedničkoj imovini
Na osnovu utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je zaključio da je stan stečen tokom trajanja bračne zajednice zajedničkim radom i sredstvima, te da tužiteljici pripada pravo svojine na ½ dijela stana. U tom dijelu zahtjev tužiteljice je usvojen primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona Republike Srpske.
Međutim, u pogledu vozila, sud je zauzeo stav da je pretežan doprinos u njihovom sticanju imao tuženi, budući da su kupljena kreditima koje je on otplaćivao iz prihoda ostvarenih obavljanjem prevozničke djelatnosti. Kako tužiteljica nije dokazala vrijednost vozila niti postavila obligacionopravni zahtjev, njen zahtjev za utvrđenje suvlasništva na vozilima je odbijen. Odbijen je i zahtjev za isplatu 5.000,00 KM zbog nepostojanja dokaza o uvećanju posebne imovine tuženog i njenom doprinosu tom uvećanju.
Stav drugostepenog suda o doprinosu bračnih drugova
Odlučujući o žalbi tužiteljice, drugostepeni sud je prihvatio da su vozila stečena tokom trajanja bračne zajednice. Pozivajući se na član 274. Porodičnog zakona, sud je istakao da zajedničku imovinu čine i predmeti koji služe za obavljanje zanimanja jednog bračnog druga, ako su stečeni u braku, bez obzira na njihovu vrijednost.
Drugostepeni sud je ocijenio da krediti podignuti radi sticanja zajedničke imovine predstavljaju zajednički doprinos oba bračna supružnika, bez obzira na to ko ih je formalno podigao i ko ih je otplaćivao nakon prestanka bračne zajednice. Bračni drug koji nakon prekida braka nastavi otplatu kredita može eventualno tražiti naknadu po obligacionopravnom osnovu.
Zbog toga je zaključeno da nije bilo osnova za tvrdnju o pretežnom doprinosu tuženog, već da je doprinos stranaka u sticanju vozila jednak.
Djelimično preinačenje presude
Drugostepeni sud je djelimično usvojio žalbu tužiteljice i preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio njeno pravo suvlasništva od ½ dijela na četiri vozila. U odnosu na jedno vozilo, za koje nije pouzdano utvrđeno da je stečeno tokom braka, odbijajući dio prvostepene presude je potvrđen.
Sud je, međutim, prihvatio stav prvostepenog suda u pogledu odbijanja zahtjeva za isplatu 5.000,00 KM, jer tužiteljica nije dokazala uvećanje posebne imovine tuženog niti svoj doprinos tom uvećanju.
Pravna osnova: zajednička imovina i doprinos supružnika
Prema članu 270. stav 5. Porodičnog zakona, imovina stečena radom tokom bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova. Svakom od supružnika, u pravilu, pripada po ½ te imovine, osim ako jedan od njih dokaže da je njegov doprinos bio očigledno veći.
U ovom slučaju nižestepeni sudovi su saglasno utvrdili da su sporna vozila stečena tokom braka i da tuženi nije dokazao veći doprinos u njihovom sticanju.
Zaključak: jednaki doprinos i pravo na suvlasništvo
Kako tuženi tokom postupka nije tražio da mu vozila pripadnu kao sredstva za obavljanje njegove djelatnosti pod posebnim uslovima iz Porodičnog zakona, drugostepeni sud je pravilno zaključio da tužiteljici pripada pravo suvlasništva na vozilima stečenim u braku. Odluka je ocijenjena kao zakonita i pravilna, a revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju.