Uvod
Podjela imovine nakon razvoda braka često je jedan od najkompleksnijih pravnih procesa. Uvriježeno je mišljenje da se sve stečeno u braku dijeli "pola-pola". Ali, šta se dešava kada je jedan supružnik u brak unio značajnu imovinu, koja je kasnije zajedničkim snagama nadograđena? Koliki dio pripada onom drugom?
Upravo je ova zamršena situacija bila predmet presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 049408 21 Rev 2 od 16.11.2022. godine. Slučaj bivših supružnika, nakon 26 godina braka, otkriva kako sudovi precizno "mjere" doprinos i razdvajaju ono što je lično od onoga što je zajedničko.
Činjenice slučaja
Činjenice slučaja su naizgled jednostavne, ali kriju ključne pravne zamke:
Brak je trajao od 1988. do 2014. godine, a u njemu je rođeno dvoje djece.
Prije braka, suprug (tuženi) je od svog oca na poklon dobio zemljište i na njemu izgrađen stambeno-poslovni objekat. Dakle, u brak je ušao sa značajnom posebnom imovinom.
Tokom braka, 2000. godine, objekat je značajno proširen i nadograđen. Ulaganje je izvršeno na osnovu pismenog ugovora između supruga, njegovog oca i očeve firme.
Nakon razvoda, supruga (tužiteljica) je zatražila svoj dio, tvrdeći da joj pripada polovina cjelokupne imovine.
Borba na sudovima: Od trećine do osmine
Put do konačne odluke bio je dug, a odluke sudova su se drastično razlikovale.
Prvostepeni sud (Osnovni sud u Gradišci): Ovaj sud je tužiteljici dodijelio značajan udio: 1/3 na nekretninama i 1/2 na namještaju i tehnici. Sud je svoj zaključak temeljio na opštem doprinosu tužiteljice – njenom radu, brizi o djeci i domaćinstvu, ali i na pretpostavci da je ulaganje svekra (oca tuženog) bilo poklon objema stranama.
Drugostepeni sud (Okružni sud u Banjoj Luci): Nakon žalbe tuženog, slijedi potpuni preokret. Okružni sud drastično smanjuje udio tužiteljice na samo 1/8 nekretnina, dok njen zahtjev za pokretne stvari (namještaj) u potpunosti odbija.
Obrazloženje? Sud je pažljivo analizirao dokaze:
Ugovor je ključan: Ugovor o zajedničkom ulaganju jasno je definisao da je ulaganje svekra lični poklon sinu, a ne objema stranama.
Računica doprinosa: Sud je izračunao da je zajednički doprinos supružnika u nadogradnji iznosio 25% (ili 1/4) vrijednosti investicije. Ostatak su uložili otac i njegova firma. Pošto bračnu tekovinu čini samo tih 1/4, tužiteljici pripada polovina od toga – dakle, 1/8.
Namještaj: Tužiteljica je sama priznala da se uselila u potpuno namještenu kuću i nije uspjela dokazati da su sporne pokretne stvari kupljene tokom braka.
Konačna riječ Vrhovnog suda
Slučaj je stigao do Vrhovnog suda, koji je potvrdio logiku drugostepenog suda, ali uz jedan zanimljiv izuzetak.
1. Nekretnine: 1/8 ostaje
Vrhovni sud je potvrdio da je odluka o 1/8 dijela ispravna. Ključni argument je bio pisani ugovor o ulaganju. Tvrdnje tužiteljice da je poklon bio namijenjen oboma i da su oni vratili dug svekrovoj firmi ostale su nedokazane. Sud se držao onoga što piše: poklon dat samo jednom supružniku je njegova posebna imovina.
Zanimljiv pravni detalj: Vrhovni sud je primijetio da je drugostepeni sud napravio grešku – ali u korist tužiteljice! Prilikom izračuna njenog udjela od 1/8, sud nije uzeo u obzir vrijednost prvobitnog objekta koji je tuženi unio u brak. To znači da je dobila 1/8 cijele, nadograđene nekretnine, što je vjerovatno više nego što bi joj pripalo po strogoj matematici.
2. Pokretne stvari: Bez dokaza nema ni udjela
Sud je potvrdio da tužiteljica nema pravo na namještaj i ostale pokretne stvari. Teret dokazivanja je bio na njoj, a ona nije uspjela dokazati da su te stvari stečene zajedničkim radom tokom braka. Njen argument da joj, ako ima dio kuće, pripada i dio inventara motela koji posluje u sklopu objekta, odbačen je – njen udio je u građevinskom objektu, a ne u biznisu koji pripada firmi njenog svekra.
3. Jedna pobjeda za tužiteljicu: Veš mašina
Ipak, revizija nije bila potpuno uzaludna. Vrhovni sud je preinačio odluku u samo jednoj tački: dosudio joj je 1/2 vlasništva na veš mašini. Zašto? Zato što je tuženi tokom postupka priznao da je mašina kupljena u toku braka. U pravu važi pravilo: ono što stranka prizna, ne mora se dokazivati. Drugostepeni sud je tu činjenicu previdio.
Šta možemo naučiti iz ovog slučaja?
Ova presuda nudi nekoliko ključnih lekcija:
Nije sve zajedničko: Imovina koju jedan supružnik unese u brak ostaje njegova posebna imovina. Isto važi i za poklone i nasljedstvo koji su namijenjeni samo njemu, čak i ako su stečeni tokom braka.
Pisani trag je zlato: Ugovori, izjave i drugi pisani dokazi imaju ogromnu težinu na sudu. Usmeni dogovori i pretpostavke teško prolaze.
Teret dokazivanja je ključan: Onaj ko nešto tvrdi, mora to i dokazati. Sud ne pretpostavlja, već sudi na osnovu iznesenih dokaza.