Može li poslodavac tražiti povrat troškova edukacije?
Poslodavci često ulažu sredstva u obrazovanje, osposobljavanje i stručno usavršavanje zaposlenika, zbog čega se u ugovorima o radu nerijetko nalaze odredbe koje predviđaju obavezu zaposlenika da nadoknadi troškove edukacije ukoliko prijevremeno otkaže ugovor o radu.
Međutim, sudska praksa potvrđuje da takve odredbe nisu uvijek dopuštene. Posebno je sporno kada poslodavac ugovori naknadu koja se odnosi na period u kojem zaposlenik uopšte nije bio zaposlen kod tog poslodavca.
Šta propisuje Zakon o radu?
U vrijeme nastanka spornog odnosa, član 25. Zakona o radu predviđao je mogućnost da poslodavac, u skladu sa potrebama rada, omogući zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje za rad.
Istovremeno, zaposlenik je bio dužan da se, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, obrazuje i usavršava.
Zakonom je bilo propisano da se uslovi i način obrazovanja, osposobljavanja i stručnog usavršavanja uređuju kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
Sud je naglasio da samo ugovaranje obaveze naknade troškova edukacije nije protivno zakonu.
U čemu je bio problem u konkretnom slučaju?
Zaposlenica je kod poslodavca prvo radila kao pripravnik šest mjeseci, a zatim je zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme kao magistrica farmacije.
Prije otkaza ugovora o radu kod poslodavca je ukupno radila devet mjeseci.
Međutim, ugovor je sadržavao odredbu prema kojoj se zaposlenica obavezivala da, u slučaju jednostranog raskida ugovora, poslodavcu nadoknadi troškove edukacije u iznosu od 10.000 KM za svaku godinu prije isteka ugovorenog roka, odnosno ukupno 40.000 KM.
Iz same formulacije proizilazilo je da se naknada obračunava kao da je zaposlenica bila u radnom odnosu najmanje četiri godine, iako je stvarni radni odnos trajao svega devet mjeseci.
Zašto je sud smatrao da je takva odredba nevažeća?
Sud je utvrdio da je ugovorena naknada obuhvatala i period u kojem između stranaka nije postojao nikakav ugovorni odnos.
Drugim riječima, zaposlenica je bila obavezana da plati troškove edukacije i za vrijeme kada nije bila zaposlenica kod poslodavca, niti je poslodavac mogao dokazati da je u tom periodu ulagao sredstva u njeno obrazovanje ili usavršavanje.
Zbog toga je sud zaključio da je osnov takve ugovorne obaveze nedopušten.
Primjena Zakona o obligacionim odnosima na ugovor o radu
Kako tada važeći Zakon o radu nije sadržavao posebne odredbe o ništavosti ugovora o radu ili pojedinih ugovornih klauzula, sud je primijenio opšta pravila obligacionog prava.
Pozivajući se na član 51. Zakona o obligacionim odnosima, sud je istakao da svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.
Osnov je nedopušten ako je protivan ustavnim načelima, prinudnim propisima ili moralu društva.
U konkretnom slučaju, ugovaranje naknade za edukaciju za period u kojem zaposlenica nije bila u radnom odnosu predstavljalo je upravo takav nedopušten osnov.
Granice prava poslodavca da ugovori povrat troškova edukacije
Sud je posebno naglasio da poslodavac ima pravo ugovoriti naknadu troškova koje je stvarno imao zbog obrazovanja, osposobljavanja ili stručnog usavršavanja zaposlenika.
Također, dopušteno je ugovoriti obavezu povrata tih troškova ako zaposlenik otkaže ugovor prije isteka ugovorenog perioda rada.
Međutim, takva naknada mora biti vezana isključivo za period trajanja radnog odnosa i za stvarne troškove nastale tokom tog perioda.
Poslodavac ne može ugovarati obaveze koje obuhvataju vrijeme u kojem ugovorni odnos nije postojao.
Odluka Vrhovnog suda FBiH: Takva odredba je protivna moralu društva
Prema stavu Vrhovnog suda Federacije BiH, ugovaranje fiksne naknade za edukaciju koja se odnosi na period izvan trajanja radnog odnosa predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja.
Sud je ocijenio da se radi o svojevrsnoj zloupotrebi prava poslodavca prema zaposleniku, koji se prilikom zasnivanja radnog odnosa nalazi u slabijem pregovaračkom položaju jer traži zaposlenje.
Takvo postupanje je, prema ocjeni suda, protivno moralu društva i predstavlja nedopušten osnov ugovorne obaveze.
Zaključak
Sudska praksa potvrđuje da poslodavac može ugovoriti povrat stvarnih troškova edukacije, osposobljavanja ili stručnog usavršavanja zaposlenika. Međutim, takva obaveza mora biti razumna, vezana za period trajanja radnog odnosa i zasnovana na stvarnim troškovima.
Odredba ugovora o radu kojom se zaposlenik obavezuje da plati naknadu za period u kojem nije bio zaposlen kod poslodavca smatra se ništavom, jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja, moralu društva i pravilima obligacionog prava.
Izvor: Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 28 0 Rs 062083 21 Rev od 22.02.2022. godine