Kada ugovor postaje ništav prema zakonu?
U obligacionom pravu postoje situacije kada ugovor ne proizvodi pravno dejstvo jer je suprotan osnovnim pravnim pravilima. Takav ugovor smatra se ništavim.
Prema pravilima iz Zakon o obligacionim odnosima, ugovor je ništav ako je protivan Ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva, osim ako svrha povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu sankciju ili zakon ne predviđa drugačije rješenje.
Drugim riječima, ugovor koji krši osnovna pravna pravila ne može proizvoditi pravne posljedice.
Šta ako je zakonska zabrana vezana samo za jednu stranu?
U određenim situacijama zakon zabranjuje zaključenje ugovora samo jednoj strani. U takvom slučaju ugovor može ostati na snazi, osim ako zakon za taj konkretan slučaj ne predviđa drugačije.
Međutim, strana koja je prekršila zakonsku zabranu snosi odgovarajuće pravne posljedice zbog takvog postupanja.
Posljedice ništavosti ugovora
Kada je ugovor ništav, osnovno pravilo je da se strane moraju vratiti u stanje u kojem su bile prije zaključenja ugovora.
To znači da svaka ugovorna strana mora vratiti drugoj sve što je primila na osnovu takvog ugovora. Ako vraćanje nije moguće – na primjer zbog prirode ispunjenja – tada se daje odgovarajuća novčana naknada.
Ta naknada se, u pravilu, određuje prema cijenama koje važe u vrijeme donošenja sudske odluke, osim ako zakon propisuje drugačije.
Kada sud može odbiti vraćanje onoga što je dato?
Postoje situacije kada sud može odbiti zahtjev za vraćanje onoga što je predato na osnovu ništavog ugovora.
To se posebno odnosi na slučajeve kada je ugovor po svom sadržaju ili cilju suprotan Ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva.
U takvim situacijama sud može:
- u potpunosti ili djelimično odbiti zahtjev nesavjesne strane za povrat onoga što je dala,
- odlučiti da ono što je primljeno po osnovu zabranjenog ugovora bude predato opštini na čijoj teritoriji strana ima sjedište, prebivalište ili boravište.
Prilikom donošenja odluke sud uzima u obzir:
- savjesnost ugovornih strana,
- značaj društvenih interesa koji su povrijeđeni,
- moralna shvatanja društva.
Djelimična ništavost ugovora
Ništavost jedne odredbe ugovora ne znači automatski da je cijeli ugovor ništav.
Ako ugovor može opstati bez sporne odredbe i ako ta odredba nije bila odlučujući razlog za zaključenje ugovora, ostatak ugovora ostaje na snazi.
Čak i kada je ništava odredba bila važna za ugovor, ugovor može ostati na snazi ako je svrha utvrđivanja ništavosti upravo uklanjanje te odredbe kako bi ugovor mogao važiti bez nje.
Konverzija ništavog ugovora
Ponekad ništav ugovor može ispunjavati uslove za neki drugi, pravno valjan ugovor.
U takvoj situaciji među ugovornim stranama će važiti taj drugi ugovor, pod uslovom da je to u skladu sa ciljem koji su ugovarači imali prilikom zaključenja ugovora i ako se može pretpostaviti da bi ga zaključili da su znali za ništavost prvobitnog ugovora.
Može li ništav ugovor postati punovažan kasnije?
Opšte pravilo je da ništav ugovor ne postaje valjan čak i ako kasnije prestane razlog zbog kojeg je bio ništav.
Ipak, postoji izuzetak. Ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je u međuvremenu izvršen, ništavost se više ne može isticati.
Ko odgovara za štetu zbog ništavog ugovora?
Ako je jedan ugovarač kriv za zaključenje ništavog ugovora, on odgovara drugoj strani za štetu koja nastane zbog takvog ugovora.
Ova odgovornost postoji samo ako druga strana nije znala, niti je prema okolnostima morala znati, da postoji razlog zbog kojeg je ugovor ništav.
Ko može isticati ništavost ugovora?
Na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti. To znači da sud može utvrditi ništavost čak i ako se stranke na to izričito ne pozivaju.
Osim toga, na ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice, a pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.