Kako se primjenjuje Zakon o zaštiti ličnih podataka u praksi
Zakon o zaštiti ličnih podataka (u daljem tekstu: Zakon) predstavlja opšti propis kojim se uređuje obrada i zaštita ličnih podataka. Njegova primjena obuhvata sve javne organe, fizička i pravna lica koja obrađuju lične podatke, osim u slučajevima kada je posebnim zakonom drugačije propisano.
Šta se smatra ličnim podacima prema Zakonu?
Prema članu 3. Zakona, lični podaci obuhvataju svaku informaciju koja se odnosi na fizičko lice čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi. Nosilac podataka je fizičko lice koje se može identifikovati neposredno ili posredno, naročito na osnovu jedinstvenog matičnog broja ili drugih obilježja koja se odnose na njegov fizički, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet.
Obradom ličnih podataka smatra se svaka radnja ili skup radnji koje se vrše nad tim podacima, bez obzira da li se radi o automatskoj obradi ili ne, uključujući njihovo prikupljanje, unošenje, čuvanje, korištenje, otkrivanje, prenos, kombinovanje, blokiranje, brisanje ili uništavanje.
Zbirka ličnih podataka predstavlja sistemski uređen skup podataka koji je dostupan prema određenim kriterijima, dok je kontrolor svaki javni organ ili fizičko ili pravno lice koje samostalno ili zajedno s drugima određuje svrhu i način obrade ličnih podataka.
Koji su osnovni principi obrade ličnih podataka?
Član 4. Zakona propisuje osnovne principe kojih su se svi kontrolori dužni pridržavati. Ti principi podrazumijevaju da se lični podaci obrađuju na zakonit i pravičan način, da se prikupljaju isključivo za određene i zakonite svrhe, te da se obrađuju samo u obimu koji je nužan za ostvarenje te svrhe.
Takođe, kontrolor je obavezan da obrađuje tačne i ažurirane podatke, da netačne ili nepotpune podatke ispravi ili izbriše, da podatke čuva samo onoliko dugo koliko je potrebno, kao i da spriječi njihovo neprimjereno objedinjavanje ili kombinovanje.
Koji podaci se prikupljaju, a koji objavljuju?
Neophodno je razlikovati vrste ličnih podataka koje se prikupljaju u postupku prijave imovine nosilaca javnih funkcija od onih podataka koji se javno objavljuju. Ova razlika je ključna za pravilnu primjenu Zakona o zaštiti ličnih podataka.
Maloljetna djeca i imovinski kartoni javnih funkcionera
Maloljetna djeca nosilaca javnih funkcija, ukoliko posjeduju ušteđevinu ili drugu imovinu koju su javni funkcioneri dužni prijaviti, trebaju biti obuhvaćena imovinskim kartonima koji se objavljuju. Razlog za to leži u činjenici da u praksi postoji mogućnost da se imovina evidentira kao vlasništvo djeteta.
Zbog toga pravo djeteta na zaštitu ličnih podataka ne može imati apsolutnu prednost u odnosu na javni interes borbe protiv korupcije, jer se imovinski kartoni objavljuju upravo radi ostvarenja te svrhe.
Kako zaštititi lične podatke djece, a ispuniti svrhu zakona?
Praksa uključivanja supružnika i djece u imovinske kartone prisutna je i u državama članicama Evropske unije, koje primjenjuju visoke standarde zaštite ljudskih prava. U cilju zaštite ličnih podataka maloljetnika, nije nužno objavljivati njihovo ime i prezime.
Svrha zakona može se ostvariti i na način da se u imovinskom kartonu navede oznaka „dijete", uz podatke o ušteđevini ili imovini koju posjeduje, bez dodatnih identifikacionih elemenata.